Tihi krik: cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho / Ksenija Orelj i Nataša Šuković
Izložba Tihi krik: cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho u Galeriji Podroom u Kulturnom centru Beograda (16.03.-20.04.2017) nastala je iz želje predstavljanja Muzeja moderne i savremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU) izvan kuće i poznatih galerijskih zidova. Uz radove iz zbirki MMSU-a izložba okuplja radove autora zastupljenih u kolekciji Oktobarskog salona i radove pozvanih umetnika. U okviru izložbe su predstavljeni umetnice i umetnici: Ana Adamović, Marija Ančić, Tomislav Ćurković, Igor Eškinja, Ivan Faktor, Alen Floričić, Ivan Kožarić, Mirna Kutleša, Dalibor Martinis, Paula Muhr, Vladimir Nikolić, Ivana Pegan Baće, Slava Raškaj, Davor Sanvincenti, Annika Ström, Dino Zrnec. Kustoskinje izložbe su Ksenija Orelj i Nataša Šuković, čiji razgovor sa Aleksandrom Jestrovićem Jamesdinom prenosimo u nastavku.
Jamesdin: Kako ste se provele u Beogradu, kako vam se čini atmosfera u gradu?
Ksenija i Nataša: Atmosfera nam se čini pogodna za osluškivanje tihih krikova na koje bi dnevno nabasale u gradskim tumaranjima. U zvučnoj memoriji zapeo nam je diskretan zvuk lifta koji uvodi u susret s prostitutkom u hotelskom foajeu, a završava u manje diskretnom mumljanju u sobi mariborskog biznismena… Susretali smo i klince koji prose po Knez Mihajlovoj i zazivaju u maniri kraljeva romske muzike, a ti ideš svojim putem i jedva se osvrneš. Naišli smo i na protest s dramaturgijom političkog mitinga uz paljenje mase s poznatim repertoarom kojem nikako da prođe rok trajanja. Ta kakofonija postupno nas je uvodila u zvučnu instalaciju Put Your Faith In, Ivane Pegan Baće. Tihe krikove koje smo načule u tih par dana sažeo nam je naslovni stih pjesme P. J. Harvey Who will love me now?, kojeg Ivana u tom radu parafrazira.
Jamesdin: Zašto Tihi krik i je l’ Martinis preglasna ili je njegov rad ustvari predstavlja zvučnu granicu?
Ksenija i Nataša: Tihi krik je na samoj granici između čujnosti – nečujnosti, kompletnog muka i prodornog vriska. Gdje je ta granica i kada si je dopuštamo čuti, svatko možda da odgovori za sebe.
Jamesdin: Dajte nam više informacija o nemom Kriku Slave Raškaj, imam utisak da vam je ona baš važna ili draga i zbog čega je to tako.
Ksenija i Nataša: Trenutno nam je Slavin nijemi krik izrazito glasan – svako malo nas dozove iz depoa, ali je rad prefragilan pa ga tek povremeno izlažemo. Kako nam je polazište za izložbu, željele smo ga postaviti kao uvodnu poziciju u Podroomu jer suvremeno odjekuje iako je nastao krajem pretprošlog stoljeća. Radi se o njezinoj crtanci iz 1899. koju predstavljamo obostrano pa s jedne strane vidimo klasični prizor pejzaža ili studije mrtve prirode, a s druge nas promatraju zgarišta, ruševine i duboke tamne mrlje. Nijemi krik nalazimo u otvorima drvene konstrukcije koja nosi crteže i u kojima se spotiču pitanja što je normativ reprezentacije, a što su njegovi otkloni i nepoželjni šumovi.
Jamesdin: Ko je na onoj fotki u dnu Podrooma?
Ksenija i Nataša: Na fotki je Montirani proces Ivana Faktora, koji proizlazi iz Fritz Langovog prvog zvučnog filma M – Eine Stadt sucht einen Mörder (Grad traži ubojicu, 1931) i prati ilegalno suđenje u podzemnom ambijentu u stilu film noira. Promatra nas 177 lica, statista, dijelom članova Faktorove familije i njegovih prijatelja, filmaša, povjesničara umjetnosti i vizualnih umjetnika (Tomislav Gotovac, Leonida Kovač, Zoran Pavelić,…). Oni čine porotu, proces je namješten, oči su uprte u onoga kojem se sudi, a čija je pozicija već unaprijed određena i nalazi se van same fotografije – tek kada se nađete pred porotom, odnosno fizički pred fotkom, postaje bitno kome se sudi.
Jamesdin: Rekli ste da se MMSU Rijeka seli u novi prostor, ispričajte nam nešto o muzeju?
Ksenija i Nataša: Priča nam se čini vrlo bliskom vašoj jer i mi dugo čekamo na otvorenje, ili kako priča glasi – otvaramo se negdje na jesen kad i Muzej savremene u Beogradu. MMSU nikad nije ni imao svoju zgradu ili stalni postav pa dobrih 69 godina živi kao podstanar u zgradi Sveučilišne Knjižnice i HRT-a. Imamo 10.000 umjetnina koje rijetko vide svjetlo dana, ali zato brže-bolje kompenziramo s dvadeset do trideset izložbi godišnje pojačanih popratnim programima. Na jesen se selimo u nekadašnju tvornicu Rikard Benčić, gdje zajedno s Gradskom knjižnicom, Muzejom Grada, Dječjom kućom i Kuhinjom – Centrom za kreativnu migraciju, postajemo prvo što putnik namjernik vidi kad siđe s Željezničkog kolodvora u Rijeci. Kad to me dodamo da smo za tri godine Europska prijestolnica kulture ispadamo takva vruća destinacija da očekujemo da se zarumenimo.
Jamesdin: Hvalile ste se da znate o dosta o krijumčarenju, u stvari radile ste na umetničkom projektu na tu temu, dajte nam neki savet.
Ksenija i Nataša: Zahvaljujući našoj kolegici Sabini Salamon, radile smo EU projekt Antologije krijumčarenja / Smuggling Anthologies[1] u kojem smo promatrale kako upotrebljavamo sive moždane stanice da bi stvarali sive ekonomije. Ili, kako preživjeti današnji ekonomski sustav, politički sistem i saveze u kojem su granice između ilegalnog i legalnog porozne. Naravno, u prostoru ilegalnog nalazi se i država jer treba pokretati taj ogromni aparat ili nahraniti tu ogromnu životinju, kako kaže jedan beogradski taksist koji nas je vozio po Dedinju. Svi mi poznajemo primjere kako se provalnik, razbojnik, prevarant maskira u tijelo političara. Možda je vrijeme da krenemo učiti od najboljih.
Jamesdin: Šta to znači za Rijeku, što će biti evropska prestonica kulture mislim 2020?
Ksenija i Nataša: Za nas znači da ćemo moći pozvati Džejms Dina, glavom i bradom. Za Luku različitosti 2020 nadamo se da ne znači nakrcane kruzere koji privremeno pune grad, nego nove stanovnike, pa i one s nepoželjnim ili nevalidnim pasošima.
Jamesdin: Radite na retrospektivi Toma Gotovca, kako to ide?
Ksenija i Nataša: Dobro nam je došao ovaj posjet da Tomovim očima prođemo beogradskim ulicama, snimimo njegove lokacije, provjerimo fascinaciju urbanim teksturama, prevrtimo neke priče s njegovim poznanicima i obožavateljima, utvrdimo si polazišta. Na izložbi i knjizi radimo s Institutom Tomislav Gotovac iz Zagreba i beogradskim suradnicima Miškom Šuvakovićem i Grupom Škart, a otvaramo je na jesen zajedno s Benčićem. Sad kad znate gdje smo…
Jamesdin: Šta mislite kolko još treba da prođe da Veneciji u Yugo paviljonu koju mi držimo napravi opet neka Jugo-slavenska izložba.
Ksenija i Nataša: Valjda opet čekamo da nas viša sila spoji i rastavi. Ne izgleda obećavajuće dok god su na snazi izjave koje podsjećaju na Gotovčev rad iz 1991., „Pun mi je kurac komunjara i srbenda“, „Jebe mi se za Josipa Broza Tita i za bratstvo i jedinstvo“ i „Jebo me Bog ovo je Hrvatska“. Te su parole često nevidljivo upisane u političko-ekonomske strukture naših trenutnih zemalja pa je teško pokrenuti takvu suradnju i stvoriti uvjete za njenu realizaciju. U taj prekid emitiranja dobro je uvesti povremene šumove u vidu ovakvih suradnji pa od toga eventualno dalje graditi priču.
[1]https://issuu.com/rijekammsu/docs/reader__1_
 nastala je iz želje predstavljanja Muzeja moderne i savremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU) izvan ku){kind=link}