Red Mind(e)d / 54. Oktobarski salon
Ovogodišnji, 54. Oktobarski salon pod nazivom Niko ne pripada tu više nego ti kustoski je oblikovao Red Min(e)d – tim koji čine Danijela Dugandžić Živanović, Katja Kobolt, Dunja Kukovec i Jelena Petrović. O konceptu ovogodišnje izložbe, namerama i stremljenjima kustoskinja, kao i stanju feminizma u aktuelnom trenutku razgovarali smo sa Danijelom Dugandžić Živanović i Katjom Kobolt.
Za sam početak, recite nam nešto o Red Mind(e)d kolektivu i početku rada na konceptu ovogodišnjeg Oktobarskog salona.
Danijela Dugandžić Živanović: Nas četiri se poznajemo jako dugo, radile smo na zajedničkim umetničkim projektima po čitavoj regiji, najviše vezano sa Festival Mesto žensk u Ljubljani i Pičvajz festival u Sarajevu, koji su feministički festivali i koji su se bavili temama koje su nam tada, kao i sada veoma bitne za ono što živimo i radimo. Kroz taj rad mi smo se upoznale i postale smo dobre prijateljice, tako da smo iz kritičke pozicije zajedno dosta promišljale šta u stvarima i praksama koje radimo danas nedostaje, šta nam je bitno za naše politike. Tako smo jednostavno došle do začetka ideje o Bring In Take Out – Living Archive projektu. Ovaj projekat započet je kao proces kojim smo mi propitivale feministički diskurs unutar suvremene umjetnosti, pokušavale pronaći prvenstveno mlađe umjetnice i umjetnike koji se bave temama koje u feminizmu kao političkom pokretu ili diskurzu možda još nisu zastupljene ili čak i margalizirame, znači teme koje generira suvremena umjetnost. Tako smo gradile taj Živi Arhiv koji sada poprima jednu poprilično veliku formu, veliku zajednicu ljudi koji danas rade dosta projekata skupa i osjećaju se, kao i mi, djelom te zajednice. Stvar je, dakle, počela kao istraživački proces kojim smo mi pokušavale kreirati metodologiju, ne samo Living Archive-a, nego i zajedničkog rada, kolaboracionih praksi koje su nama veoma važne i za ovogodišnji Oktobarski salon.
Koncept za ovogodišnji Oktobarski salon u stvari je rezultat našeg dugogodišnjeg rada i istraživanja na projektu Living Archive. Ono što je još zanimljivo za nas jeste da ne živimo u istim gradovima, živimo na relacijama Beograd-Ljubljana-Minhen-Sarajevo, biće i Budimpešta i Berlin. Tako da uglavnom radimo online, a kad imamo prilike da putujemo skupa, onda je to akcija i posao 24/7. Ti različiti konteksti u kojima živimo i radimo nemaju za posljedicu samo moduse različitog iskustva i znanja, medjutim su i izazov, a činjenica je da sve više kolektiva radi tako.
Budući da kao kustoskinje nastupate kolektivno, što je u skorašnjem periodu sve češća pojava (najprominentniji primer u regionu svakako je WHW kustoski kolektiv iz Zagreba), zanima me na koji način promišljate zajednički rad i da li ovakva forma delovanja u vašem slučaju reflektuje i određenu ideološku pozadinu?
Katja Kobolt: U jednu ruku je istina to da je situacija u umetničkom sistemu, pogotovu kad pričamo o regionu, ali i na zapadu o umetnosti eksperimentalnog profila, takva da zbog prekarnih uvjeta, kolektivne prakse predstavljaju jedan od rijetkih načina kako još uvjek možeš ostvariti to što želiš a da se ne istrošiš do ruba. Tako da je kolektivna praksa na jednu stranu sigurno i pragmatika koju određuju prekarni uvjeti, međutim to nije u prvoj vrsti. U prvoj vrsti je naravno, baš ta različita iskustva kao i pozicije, pogotovo što se tiče našeg kolektiva. Mi smo se sve intenzivno bavile umjetnošću sa različitih pozicija: neke su više teoretske, druge su više kuratorske, treće su više aktivističke, čak producentske, tako da smo u tom smislu u našem kolektivu udružile naše znanje, sa ciljem nagrađivanja toga šta mi smatramo feminizmom koji živimo. Za nas feminizam nikako nije samo politička ideologija nego je sigurno neka nužnost sa kojom se mi u svakodnevnom životu susrećemo i kroz naše projekte koje zajedno razvijamo a i reflektiramo.
Ja bih se malo kasnije vratila na ovde pomenuto pitanje feminizma u sadašnjem trenutko, odnosno o potrebi za novim formama političkog feminističkog delovanja. Pozabavimo se pre toga konceptom Oktobarskog salona koji se razvija oko feminističkog koncepta održivosti. Na koji način se oslanjate na taj koncept i na koji način iz njega izvodite kustoski okvir Oktobarskog salona?
Katja Kobolt: Koncept održivosti mi vezujemo ponajviše za našu feminističku praksu i u tom smislu što se tiče održivosti, puno se vezujemo za prakse politike svakodnevnog života. U samom konceptu, pa onda i u materijalnom smislu, u smislu izložbe kao i diskurzivnog programa mi razvijamo specifičnu metodologiju koja se materijalizuje u obliku stanica. Na svaki način, unutar te održivosti koja je nama bila polazna tačka, mi se bavimo umetnošću. To znači da kad razmišljamo o ovim pojmovima, mi razmišljamo sa i preko umetničkih radova. To je razlika između teorije i umetnosti u smislu da umetnost, za razliku od analitičkih pristupa koji su postavljeni u teoriji, omogućava mišljenje sa pozicije nemogućeg. Ta se održivost uvjek veže na te pozicije nemogućeg koje ih pretpostavljaju ili ih možda nagovaraju umetnički radovi.
Izložba teži da kroz različite programe komunicira sa publikom, odnosno sa javnošću. Kako ste razvijale strukturu programa Oktobarskog salona i kroz koje forme je izveden program i kustoski koncept izložbe?
Danijela Dugandžić Živanović: Ono što je zanimljivo sa Living Archive jeste da smo željele da kreiramo izložbu koja je živa i koja će na neki način ostati živa i nakon što se završi. Tu živost najviše doživljavamo kroz odnos koji imamo jedna s drugom i sa umjetnicama i umjetnicima sa kojima radimo. Jako nam je važno da taj odnos bude feministički i da bude fer i da koliko smo u mogućnosti ne reprodukujemo prakse koje su vidljive danas u umjetničkom sistemu i koje svi kritikujemo već godinama. Tako da smo mi probale kroz izložbu stvoriti jedan interaktivni prostor u kojem se događaju različite stvari i u kojem se radi ali i živi. Na način da dok Living Archive traje, dok su svi umjetnici i umjetnice tu, da probamo iskoristiti tu situaciju koja će proizvesti neka nova značenja i neki novi materijal koji će onda biti dostupan i na našoj stranici, znači biće online i negde će biti zabilježen i neizbrisan, ali u drugu ruku ćemo stvoriti i neke nove elemente, tj. stanice pored same izložbe. Mi uvek na svakoj ediciji Living Archive-a, pa tako i na Oktobarskom salonu, imamo dosta stanica i dosta rada pored izložbe. Elementi su dakle izložba, imamo Perpetum mobile što je video arhiv, uglavnom video, audio i neki tekstovi, arhiv radova i drugog materijala koji su umjetnici i umjetnice poklonili Living Archive-u, tako da publika na neki način može kokurirati s nama izložbu zato što će u određenom trenutku birati određene radove iz te naše arhive. Druga stvar koju radimo je audio-video booth u kojem se nalaze uglavnom različiti intervjuji koje smo radile u toku Living Archive-a kao i dokumentacija večine događaja koja je pristupna internetom a u sklopu svih Living Archive edicija. Naravno, sve što se događalo unutar prijašnjih edicija je već upload-ovano, po prinicpu creative commons-a, dostupno je, mi vjerujemo da znanje treba bit otvoreno i dostupno svima. To je jedan od principa po kojima mi radimo. Pored toga mi uvjek imamo muzičke programe, jer želimo da se ljudi koji su čitav dan radili dobro provode i da se druže kao i smatramo da je zvuk kao medij jako bitan a ponekad u kontekstu savremene umjetnosti dosta marginaliziran medij. Imamo i kustosku školu i različite performanse i radionice koji su dio ovogodišnjeg Salona. Takva arhiva možda ako se radi sa institucionalnog polazišta možda nekome nije ništa posebno, posebno ako pogledamo druge kontekste. Međutim u regionu rijetka koja institucija stvara takvu arhivu a naše i prakse umjetnica i umjetnika sa kojima radimo su upravo u tom smislu ogrožene: fragilne da se naprave efemernim i da se evakuiraju iz znanja kao da jih nikada nije ni bilo. U tom smislu Živa arhiva generira a i reprezentira «agency», kako ne želimo da su zajedničke prakse i naša socialna imaginacija samo simptomi, kojih se sutra niko više ne treba siječati. Znači naša praksa je i interventivna u tom smislu kao i produktivna.
Budući da je čitav koncept Oktobarskog salona usmeren ka spolja, ka širenju i distribuciji znanja kako bi se podstakle forme kolektivnog razmišljanja i novih kanala koji su, čini se, neophodni u savremenom životu previše okrenutom individualnosti, vaš cilj je, ukoliko dobro razumem, da otvorite prostor za stvaranje nekih novih formi za upotrebu ponuđenih znanja. Katja je pomenula kako umetnost zauzima tu finu poziciju nemogućeg koja joj omogućava slobodu mišljenja. Koliko onda, na osnovu vašeg dosadašnjeg iskustva, mislite da je moguće da umetnost, upravo zbog toga što nastupa sa pozicije nemogućeg, dovede do vitalnijih promena u društvenoj stvarnosti i društvenim odnosima?
Katja Kobolt: Na jednoj strani u okviru izložbe jedna od tema kojima se neki od umetničkih projekata bave je kritika art sistema. U okviru te društvene imaginacije koja proizlazi ne samo iz living archive-a nego u tom smislu i iz Oktobarskog salona je da u okviru toga moguće da same umjetnice, pogotovu iz regiona koje stvaraju u prekarnim uvjetima, da se stvori jedna temporalna, ali zato jako intenzivna forma društvenosti, koja bude negdje zapisana, ne samo u smislu medija nego i u smislu stvaranja budučih društevnosti – koje ne mogu biti «pin-down» u smislu «buzz word» networkinga nego upisivanja u svakodanajšnjicu: sa afektom i relacijom. U drugom smislu se, zato što je naša metodologija čiji centralni deo je još uvek izložba, ali iz izložbe izlaze te različite radne i neradne stanice koje omogućuju te interfejse komunikacije. Ne samo u smislu da imamo predavanja, nego da možeš pogledati arhiv, da možeš kokurirati izložbu. Ti su momenti interfejsa gdje je omogućeno i više komunikacije i više, kako bih rekla, da ne ide samo u tom smislu percepcije i recepcije umjetnosti kroz kontemplaciju, kako se u fenomenološkim modelima umjetnosti to percipira, nego za neku življu i kompleksniju recepciju, koja u nekom možda čak «neoavantgardnom» smislu i de-tabuizira neke pogotovo elitističke postulate umjetnosti. Kontinuiranim «open callom» kojeg je moguče nači na našoj stranici (Perpetuum Mobile) i upitikom mi baš otvarano okostenele načine istraživanja u savremenoj umjetnosti koje jesu danas dosta reducirane na tako zvani «networking». Neki su za to otvoreni, drugi nisu, a naša priča sigurna nije elitistička.
Koliki bi onda, kada se izmaknete iz pozicije nekoga ko deluje u domenu umetnosti, bio taj potencijal koji umetnost nudi društvu?
Danijela Dugandžić Živanović: Prvenstveno, ako govorim s pozicije feministkinje/aktivistkinje, meni je to jedno od ključnih pitanja. I zašto je uopšte meni i ljudima sa kojima radim važna upravo umjetnost kao platforma za te neke promjene za koje vjerujemo da su nam potrebne u društvu. Ono što sam ja mogla zaključiti tokom preko dvadeset godina rada sa ženskim grupama i u feminističkom pokretu jeste da su sve metode koje smo do sada pokušali smisliti i djelovati kroz njih, da su postale preuske, da danas jedino kroz kolektivne prakse, transdisciplinarni pristup i umjetnost kao dovoljno radikalnu platformu možemo inspirirati ljude da pređu preko realnosti koja je užasna kojoj zaista treba neka vrsta imaginacije i nečeg novog, da možemo radikalno menjati te pozicije u kojima se nalazimo. Jer većina ljudi, ja sad govorim za Bosnu i Hercegovinu, a u Srbiji je situacija slična, ljudi jednostavno nemaju inspiracije, nisu motivirani za promjenu, kritika se događa uglavnom na vrlo površnom nivou, da ne kažem «facebook gangnama». A umjetnost je uvjek bila ta koju su ljudi uvjek smatrali kao commodity, kao šta ćemo se sad baviti umjetnošću kada nam je život ovakav kakav jeste. Nasuprot tome ja mislim da je upravo umjetnost ta koja ima potencijal i prostor unutar kojeg mi možemo biti dovoljno radikalni da napravimo te promjene, pogotovo u mišljenju a i u smislu društvenosti. I upravo ta društvenost koja nastaje u tim krugovima i ta razmjena i kritika koja se događa uvijek na ovakvim izložbama jeste ono što čini stvar živom, što nam je potrebno, što je inspiracija da svi radimo dalje kako imaginiramo te neke nove stvarnosti.
Katja Kobolt: Ja se slažem sa Danijelom i dodala bih da u tom smislu umjetnost naravno nema direktnog uticaja na legislativu. Ono što ona proizvede je diskurz a praksa, a to da diskurzi imaju materijalne efekte – to na Balkanu jako dobro znamo, zato što smo u našoj bliskoj istoriji to na različite načine, manje-više brutalne to dobro iskusili, nažalost. Moć umjetnosti je baš u toj translaciji znanja koje se ne vezuje ili koje nije inače večinom zastupano u akademskim kurikulima a i političkim ponekad i aktivističkim agendama, pogotovu primerice iz mog «background-a» Zapadne Evrope. Zbog institucionalnog segmentiranja znanja, ono se jako zatvara u akademskom smislu, pogotovu u Zapadnoj Evropi, bolonjskom reformom, itd., ali to je druga tema. Eksperimentalna umjetnost je jedan od rijetkih prostora gdje se misli izvan tih jako uskih parametara. Važan je diskurs i translacija znanja još neinstitucionaliziranih, onih koji se evakuiraju i prave efemernim u prekarnim uvjetima u kojim ih stvaramo.
Pitanje političkog potencijala i mogućnosti političkog delovanja feminizma na post-jugoslovenskim prostorima veoma je aktuelno pitanje. Zbog tzv. NGO-izacije, depolitizacije, kao i spektakularizacije feminizma, istrošile su se forme kroz koje on politički može da deluje u društvu, naročito u našem regionu. Na koji način vaš angažman na Oktobarskom salonu teži da ponudi okvire kojima bi feminizam mogao da prodre u političku i društvenu sferu?
Katja Kobolt: Ja na neki način razumem tu kritiku institucionalizacije feminizma, međutim ne mogu je potpisati. Mislim da mi sa našom praksom, u smislu feminizma kao političkog pokreta, naš cilj nije stvaranje izložbe koja reprezentira neku već postojeću agendu feminizma kao političkog pokreta, nego je baš kroz umjetnost, kroz teme koje umjetnice i umjetnici uspostavljaju, kao i forme, zato što je umjetnost uvjek i forma, a forma je često i proces ili specifična forma društvenosti, da se sam feminizam kao politički pokret prema ti novim agendama i novim formama otvara. Zaštrajuča je politička komzumacija feminizma samo kao gender monitoringa ili interventnog modusa, znači pozicija koja feminizam tolerira samo ako se on fokusira na reprezentaciju pozicije žrtve – to su bitni aspekti feminizma ali ne smijemo dozvoliti da budu jedini, zato što feminizam treba da traga za emancipatornim a ne komodifikatornim.
Danijela Dugandžić Živanović: Naravno da bi nama bilo neizmjerno drago da možemo kroz te prakse da utičemo na širu sliku i voljela bih da to bude tako zaista. Međutim, moram reći da ono što osjećam danas da se događa jeste opet jedan antagonizam prema feminizmu, što je vrlo zanimljivo da to upravo dolazi iz ljevice. Moram priznati da me to možda zabrinjava, možda i buni, posebno zato što feminizam koji mi živimo je vrlo, vrlo ljevo, tako da će svakako biti prostora za diskusiju na tom nivou, pogotovo u «readeru» koju če slijediti vodiču po izložbi, znači radimo na dve publikaciji: jedna koja dokumentira izložbu a druga koje je u de-konstruira, ne samo izložbu nego i njenu recepciju a i njezin diskurz. Ono što je Katja rekla, nama je bitno da ispostavimo teme koje će promišljati iz jedne vrlo političke pozicije situaciju i pitanja današnjice, a svako pitanje danas jeste i feminističko pitanje. Mi u izložbi nismo nužno ispostavljale i teme koje su «tipično» feminističke, znači koje se več konzumiraju kao feminističke, nego su to teme koje su teme svakodnevnica, ono što nas tišti svaki dan, a to jeste živjeti feminizam.
Vratimo se na zgradu Kluza. Zašto ste izabrale baš ovaj prostor; da li je to bila neminovnost ili se direktno i na koji način odnosite prema toj zgradi? Da li je izložba site specific tipa (kao što je bio prošlogodišnji Oktobarski salon) ili zgradu koristite na neki drugi način, odnosno uključujete je u svoj koncept?
Danijela Dugandžić Živanović i Katja Kobolt: Katja i ja smo bile skupa kad smo gledale prostore i nismo imale puno opcija, i Kluz je bio jednimo mijesto koje je bilo i dosta veliko, imalo struju i grijanje i bilo ljudima dostupno. Tako da je zgrada u tom smislu bila i neminovnost. I naravno, svi se sjećamo Kluza, možda smo malo bile emotivne naspram, ono „Mače, ideš do Kluza“ i sličnih sećanja koja smo imale, ali je činjenica da su žene uglavnom radile u tekstilnoj industriji i da je to uglavnom bio ženski prostor, a to je još više potvrdilo da je to prostor u kojem čemo raditi. Kako znate Kluz je prije bio javno mijesto, a sada je privatno. U tom smislu smo ga htijele i ponovo otvoriti javnosti. To otvaranje je imalo i svoju cijenu, prodora realnog i za to smo u okviru izložbe i odlučile da se u kustoskom smislu vidi, da bude stvarno prodor, i da o njemu razmišljamo i na njega reagiramo.
Pomenule ste to da je, kada je Beograd u pitanju, situacija sa izlagačkim prostorima savremene umetnosti, kako u fizičkom smislu, tako i u institucijalnom smislu veoma nepovoljna. Zbog toga je Oktobarski salon kao manifestacija veoma bitna za Beograd jer je on u poslednjih nekoliko godina najveća manifestacija savremene umetnosti i jedina prilika da se publici prikaže jedna velika izložba iz ovog domena. Imajući u vidu datu situaciju, kakvu vrstu odgovornosti osećate da publici, koja inače nema priliku da svakodnevno bude u kontaktu sa savremenom umetnošću, priredite jednu ovako veliku manifestaciju?
Katja Kobolt: Možda smo zato i bile pozvane da kuriramo Salon – zbog našeg inicijalnog koncepta koji je inkluzivan koncept toliko da se trudi razvijati te interfejse za uključivanje publike. Međutim, i sa samom izložbom i sa kuratorskom školom koja služi tome da se jača diskurs, ali i prakse oko predstavljanja savremene umjetnosti, budući da je lokano to jako velika problematika. Kao i sa samim diskurzivnim programom, mislim da smo se nadovezale na datu lokalnu problematiku koja je sigurno dublja i sigurno ima mnogo više aspekata, međutim mislim da mi kao pozvane strane kuratorice, pogotovo u takvom kratkom produkcijskom periodu, možda nismo prava adresa da bi išle stvarno u analizu lokalnih uvjeta. Ja mogu sad pričati o izložbi, šta je nama vrlo važno. Važno nam je bilo to da pozovemo ljude, u prvoj vrsti su to umjetnice i umjetnici iz regiona, to nam je u praksi našeg Living Archive-a i to nam je glavni fokus. Mislim da je u političkom smislu taj fokus relevantan zato što mi pričamo i sa umjetnicama i umjetnicima stvaramo neku specifičnu situaciju koja se kaže preko odsustva art marketa, koji ima i pozitivne i negativne efekte. Činjenica je da nema nekih strukturnih rješenja za kontinuirano stvaranje u okviru savremene umjetnosti, mogu reći u cjelom regionu. Zato se mi najviše fokusiramo na region, bijemo istu bitku zajedno sa umjetnicama i umjetnicima. Druga stvar je da smo pokušale u okviru izložbe što više medija predstaviti, i treća da smo pokušale koliko je budžetski limit dozvoljavao, mi znamo da je budžet sa kojim je ove godine raspolagao Oktobarski salon za srpski kontekst, pogotovo sadašnji srpski kontekst, još uvjek velik, da je Oktobarski salon jedan od rijetkih, ako ne jedini koji raspolaže u oblasti savremene umjetnosti sa tim budžetom, međutim, za takvu veliku i ambicioniranu izložbu koju stvaramo sa skoro 50 učesnica i učesnika je naravno mali.
Katja Kobolt: Nije nam bio cilj dijagnosticirati samo simptome, nego nam je i sa puno radova za koje smo zvali bilo baš preći preko toga, što znači ukazati na neke moguće imaginacije koje nadilaze te simptome. I sad, kako je rekla Danijela, mi pokušavamo ne da reproduciramo te prekarne uvjete i teme, međutim, naravno, to nam samo do nekog nivoa uspjeva, zato što kao i drugi mi nismo van sistema. I te tačke van sistema nema.
Danijela Dugandžić Živanović: I sam naslov izložbe upravo nagovješta tu potrebu da budemo radije prisutni unutar tog prostora i da tu pokušavamo nešto mjenjati nego da stojimo izvan njega. Svakako je bilo kritike, ali mislim da smo otvorili puno prostora za ljude da dođu i da sudjeluju u tom procesu. Zato što nama naša metodologija upravo jeste vezana za proces. Znači mi ni ne nudimo neko gotovo rješenje. Mi jednostavno nudimo prostor u kojem u koji će ljudi doći zajedno kreirati nešto novo.
Ne nudite rešenje, ali prevazilazite dijagnozu aktuenlnog stanja nudeći prostor za početak stvaranja rešenja?
Danijela Dugandžić Živanović: Zato što je dijagnosticiranje problema, barem iz mog iskustva, vrlo paralizirajuća pozicija. Jer kad krenemo dijagnosticirati problem onda se nađemo u tom začaranom krugu u kojem nema ni jedne pozitivne stvari, i namamo para, i nemamo prostora i tako dalje, i ne možemo stvarati, producirati, izlagati. Mi sad svi živimo u toj realnosti, ona nije promašila ni Katju, ni mene, ni jednu od umjetnica i umjetnika koji će izlagati na ovoj izložbi. Svi mi živimo tu realnost. I sad, koliko smo mi sposobni biti imaginativni, pozitivni i tako dalje da stvorimo nešto što kako Katja kaže nadilazi tu situaciju. To je najljepša stvar koju umjetnost može ponuditi. Da nastane nešto dobro iz svega toga.
.
Fotografije: Ana Kostić, ljubaznošću Kulturnog centra Beograda i 54. Oktobarskog salona
d - tim koji čine Danijela Dugandžić Živanović, Katja Kobolt, Dunja Kukovec i Jelena Petrović. O konceptu ovo){kind=link}