Damir Žižić i Kristian Kožul
Umetnički tandem Damir Žižić i Kristian Kožul su osvojili treće mesto na najprestižnijoj nagradi u Hrvatskoj – T-HT@MSU.HR. Razgovor sa Kristianom Kožulom je vodila kustoskinja Vanja Žanko u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Nakon ovako bogatih i raznolikih umjetničkih karijera prošle ste godine započeli zajedničku suradnju. Zanimljive su umjetničke suradnje, posebno u kontekstu uvriježenog shvaćanja umjetnika kao snažne individue jer rad u tandemu zasigurno zahtjeva međusobno uvažanje, razumijevanje različitosti (kako individualne tako i generacijske) i ulaganje u međuljudske odnose. S druge strane, pretpostavljam pruža određenu sigurnost, inspiraciju, nadogradnju i drive. Možete li nam opisati okolnosti u kojima ste počeli surađivati, i u kojima se dogodila ova sinergija?
Zapravo je vrlo teško naći neki točan trenutak kada smo se mi dogovorili početi raditi zajedno. U svakom slučaju tome je prethodilo puno razgovora i trenutaka u kojima smo shvatili da nas zanimaju iste teme, ali da koristimo drastično različit vizualni jezik. Jedan od momenata koji su ključni za zajedničku suradnju je definiranje zajedničkog estetskog vokabulara koji ćemo koristiti u realizaciji projekata. Tu je trebalo odbaciti, naravno da je nemoguće napraviti to u potpunosti – ali donekle odbaciti nešto što bih ja nazvao svojim definiranim jezikom, i ono što bi Damir nazvao svojim definiranim jezikom, te stvoriti situaciju sa vrlo jasno zadanim okvirima rada, koji će se, naravno, s vremenom širiti i razbijati. Ali baš za ovaj projekt, koji je zapravo ponovljena, malo modificirana izložba iz Galerije Karas, dali smo si vrlo striktne gabarite, znači nije smjelo biti ničega do korištenja vizualnog govora koji susrećemo u merkantilnom svijetu visoke mode, luksuza i dućanskog okruženja. Tu se radilo o motivima ili estetskim odrednicama koje su već naprasno aproprirane od strane same industrije iz svijeta umjetnosti moderne, znači primjerice korištenje vizualnog minimalizma čija je svrha formiranje elegantnog prezentacijskog ambijenta.
Obje instalacije su bile prostorno vrlo zahtjevne. Uspijevate li probe raditi u studiju? Imate li zajednički prostor u kojem svakodnevno radite?
Teško je isprobati te stvari, osim na izložbi, znači tu stvarno dolaziš s nekakvom maketom, 3d renderingom, nečime da dobiješ osjećaj za prostor, ali naravno da preostaje taj moment improvizacije kad se uđe u sam prostor, tako da će svaki rad biti prilagođen određenoj novoj sredini, isto kao što se desilo ovdje. Izložba koja je prebačena iz galerije Karas je zaživjela sasvim drugačije u prostoru koji je 4 metra viši i 60 kvadrata veći površinom. Uvijek postoji taj moment kada se stvari postave, te se onda doda, oduzme te eventualno realizira još jedan određen dio rada, itd.
Ovdje se zapravo instalacija sastoji od više elemenata, od video okvira, lightboxa s fotografijom, brončane skulpture, postamenta, folije…
To jesu konstruktivni dijelovi instalacije. Uopće ići na raščlanjivanje bilo bi teško, jer je korespondencija tih elemenata unutar prostora ono što je najbitnije za rad.
Znači, kompletni narativ rada se realizira kroz prostorni raspored danih elemenata i njihovu izvornu ikonografiju. U ovom slučaju radilo se o radu 0,50 koji se jasno referirao na fenomen sakupljačke ekonomije, koju konfrontira s estetikom luksuzne potrošnje. No možda dođe do jednog trenutka gdje se čak instinktivno dotiče taj osjećaj razočaranja, propalih nada ili – da ne zvučim previše patetično – nadanja koja su nastala u periodu tranzicije kada se činilo da se kreće prema nečemu, kada je to bilo percipirano kao mogućnost dostupna svakome, da bi se na kraju vratilo u realnost trenutne recesije. Svaki od tih objekata nosi vrlo specifičnu referencu. Od rada koji katalogizira sve flaše, do same vitrine od crnog stakla koja nosi brončani odljev flaše, do zgužvanih praznih folija u formatima reklamnih lightboxeva, te do izdvojenog drugog dijela u kojem je replicirano skladište montažnog prostora koji je toliko tipičan za shopping centre, koji na taj način eliminiraju prostore koji propadaju i onda ih koriste za druge svrhe. U njima se najčešće nalaze rudimentarni ostatci dućanskog inventara. Unutar tog rada, naravno, onda je postavljen i jedan rad koji je na drugoj izložbi bio pokazan kao zaseban, a ovdje je transponiran u novo okruženje – sretni par, gdje smo replicirali kompletnu reklamnu kampanju traženja prividne, ali uvjerljive sreće koja se pojavljuje u fotografiji tog mladog para.
Meni je zapravo bio jako zanimljiv proces rada na sretnom paru. Možeš li malo ispričati o tome?
«Sretan par» je zapravo bio repliciranje reklamne kampanje. Od početka ideje da želimo dvoje mladih – ne pretjerano lijepih, ne zastrašujuće ružnih… Ljudi s kojima se najlakše možemo identificirati, s njihovom fizičkom pojavom – i stvaranja iluzije njihove sreće ili optimizma. Naravno da je sama fotografija vrlo minimalna i rudimentarna, nije se išlo za nikakvim stilizmom u smislu garderobe. Oboje su odjeveni u kompletno neutralnu bijelu, odnosno crno-bijelu odjeću. Ovdje je pokazan samo lightbox kao konačni element. Radilo se o stotinama fotografija i pokusaja da dobijemo taj trenutak gdje njihov osmijeh, odnosno sreća izgleda uvjerljivo. Tu postoji vrlo interesantan moment da od dvjesto fotografija na sto devedeset i devet nešto sa tim osmijesima nije iskreno i da onda tek jedan pruža dostojan surogat sreće.
Spomenuo si bocu koja je odlivena u bronci i video koji prikazuje katalog boca koje se mogu vratiti u vrijednosti od 50 lipa kao povratna ambalaža. Zapravo je sama boca u bronci čak naslovljena brojem, 14 370, što znači da je to broj…
Imena su se zapravo, u našem nastojanju da to lišimo bilo kakvog upisivanja dodatnog sadržaja i bez da postanemo previše patetični, svodila na produkcijsku vrijednost, koja bi onda bila pretvorena u količinu flaša koje bi se trebale skupiti za izvedbu određenog rada. U tom naslovu se zapravo i krije naše osobno propitivanje svrhe i vrijednosti rada uloženog u umjetničku produkciju danas.
Zanimljivo je kako ste boce snimili kao vrlo privlačne, lijepe, skupocjene objekte.
Da, naravno, u oba objekta, i taj kromirani brončani odljev i naravno način na koji su snimane flaše su išli za time da ostvare tu atraktivnu osobinu koja se može sresti kao označitelj nekakve vrijednosti u industriji luksuza.
Kako ja nisam vidjela instalaciju sve do njenog kraja, dok nije bila potpuno postavljena, vrlo mi je zanimljivo vaše rješenje zida unutar kojega ste smještali dijelove rada koji istovremeno privlači da pogledaš što se događa, ali i na neki način odbija da uopće zaviriš u taj dio rada, i čini mi se kao jedan jako uspješan, jako lijepi način predstavljanja rada koji je zapravo i drugačiji od načina na koji ste predstavili rad u Karasu.
U Karasu nije bilo provizorne arhitekture, i to je možda jedan moment koji je nov. Jako smo dugo razmišljali o tome kako ga uvesti, a ovdje se učinio kao najsretniji s obzirom na to da je sama arhitektura muzeja ista takva. Naravno, tu postoji paralela, korištenja arhitekture i u muzeju, i u shopping centru, i na sajmovima, dakle, u različitim okolnostima, gdje uvijek postoje zakulisni prostori koje ne vidimo, a koji se ili koriste kao skladišta, ili kao radni prostori. Htjeli smo locirati taj moment i postaviti dijelove same instalacije u jednom takvom neobaveznom okruženju.
Super. A inače mi je drago da se baš i dogodilo da ste dogovorili samostalnu izložbu za ovu godinu, u muzeju, najesen, i zapravo spremate potpuno nove radove, zar ne?
Da. Pa, mislim da je ovaj rad sad doživio svoj kraj. [smijeh]
I novi početak…
Da, novi početak ili novi život ako ćemo ga tako formulirati u stalnoj zbirci muzeja, što nas izričito veseli, te što smatramo najvažnijim aspektom ove dodijeljene nagrade.
Reci nam još malo o vašim planovima za ovu godinu.
Pripremamo više projekata: 14.6. je samostalna izložba u Laubi, 3.9. izložba ovdje, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu na poziv kustosice Leile Topić. Zatim, u drugom mjesecu slijedeće godine je izložba u Malom salonu MMSU-a u Rijeci i dogovaramo suradnju s Muzejom istorije Jugoslavije u Beogradu, na poziv kustosice Ane Panić. To je ukratko to.
Bilo bi mi drago da čujemo i vaša pitanja. Ja sam gotova sa svojim pitanjima…[pitanje iz publike] Mene zanima, znatiželjna sam, hoćete li koncept izložbe ponoviti i u Rijeci?
Ne,ne. U Rijeci ćemo ponoviti više-manje treću izvedbu ove izložbe. Rad će biti ponovljen u malo širem opsegu s obzirom na to da je prostor znatno veći i postoje tri različite prostorije koje treba odraditi. Tematski, ta izlozba ce obuhvaćati područje o kojem ovi radovi govore, uz naravno proširene i nove segmente izvedene specifično za Mali salon.
Hvala.
_______________
Žižić/Kožul je umjetnički tandem koji čine Damir Žižić i Kristian Kožul. Rade na umjetničkom istraživanju i projektima te surađuju s interdisciplinarnim stručnjacima od 2013. godine. Projekt 0,50 u galeriji Karas u Zagrebu, Hrvatska njihovo je prvo samostalno predstavljanje.
Damir Žižić (Split, 1983.) diplomirao je pri Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i studiju Novih medija pri Akademiji likovnijlh umjetnosti u Zagrebu, Hrvatska. Za vrijeme studija izlagao je na više grupnih izložbi, izdvojene su: Muzej ulične umjetnosti, Branimirova ulica (Zagreb, Hrvatska, 2012.), Salon mladih, HDLU (Zagreb, Hrvatska, 2012.), Dan D, Gredelj (Zagreb, Hrvatska, 2013.). Dugogodišnji je suradnik i fotograf umjetničkih institucija i skupina, između ostalih: Kultura promjene Studentskog centra, UrbanFestival, Montažstroj i Kuća Lauba. Zajedno s Kristianom Kožulom radi projekte od 2013. godine. Samostalno su izlagali u Galeriji Karas / Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (Zagreb, Hrvatska, 2014.) te sudjelovali u grupnoj izložbi T-HT@MSU.HR u Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb, Hrvatska, 2014.). Pripremaju tri samostalna izlaganja: u Kući Lauba i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2014.) i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2015.). Član je Hrvatskog dizajnerskog društva. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.
Kristian Kožul (München, 1975.) diplomirao je pri Kunstakademie Duesseldorf, Njemačka. Izlagao je na brojnim grupnim izložbama, izdvojene recentne su: International Program, PS1 (New York, SAD, 2005.), Criss-Cross, Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, Hrvatska, 2007.), Boys craft, Muzej Haifa (Haifa, Izrael, 2008.), Summer Camp, Exile (Berlin, Njemačka, 2010.), Bandits, Pirates & Outlaws, Lost Coast Culture Machine (Fort Bragg, SAD, 2010.), B-B-B-BAD, Galerija Anna Kustera (New York, SAD, 2011.). Značajna recentna samostalna izlaganja uključuju prostore kao Kuća Lauba i Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, Hrvatska), Likovni salon (Celje, Slovenija), Galerija Kibla (Maribor, Slovenija), Minoriten Galerien (Graz, Austrija), Galerija TZR (Duesseldorf, Njemačka), Galerija Anhava (Helsinki, Finska), Goff+Rosenthal i Pablo´s Birthday (New York, SAD). Zajedno s Damirom Žižićem radi projekte od 2013. godine. Samostalno su izlagali u Galeriji Karas / Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (Zagreb, Hrvatska, 2014.) te sudjelovali u grupnoj izložbi T-HT@MSU.HR u Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb, Hrvatska, 2014.) . Pripremaju tri samostalna izlaganja: u Kući Lauba i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2014.) i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2015.). Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.
Razgovor je održan u nedjelju, 27. 4. 2014.
Više o izložbi pročitajte ovdje. Impresum izložbe:
Umjetnici: Nikola Bojić, Sebastian Dračić, Ivana Dražić Selmani, Alen Floričić, Iva Gobić, Silvestar Kolbas, LIGHTUNE.G, Tonka Maleković, Luiza Margan, Marko Marković, Vedran Perkov, Igor Ruf, Neli Ružić, Silvo Šarić, Goran Škofić, Sandra Vitaljić, Mirjana Vodopija, Davor Vrankić, Ana Vuzdarić, Vlasta Žanić, Žižić/Kožul
Stručno povjerenstvo: Snježana Pintarić (MSU, Zagreb, predsjednica stručnog povjerenstva), Anne Barlow (Art in General, New York), Leonida Kovač (Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb), Dalibor Martinis (samostalni umjetnik), Toni Meštrović (samostalni umjetnik), Igor Španjol (Moderna Galerija, Ljubljana), Leila Topić (MSU, Zagreb).
Producentica projekta za T-HT: Maja Weber
Kustosica i autorica likovnog postava: Ivana Kancir
Koordinatorice i administratorice projekta: Ivana Kancir i Ana Škegro
Koordinatorica projekta za T-HT: Sanja Rossi
Edukativni program: Nada Beroš i Kosjenka Laszlo Klemar
