Đorđe Krajišnik
Đorđe Krajišnik rođen je 1988. u Sarajevu. Gde živi i radi. Bavi se književnom kritikom i novinarstvom. Piše iz dana u dan za dnevni list „Oslobođenje” i magazin „Dani”. Tekstovi su mu objavljivani u brojnim novinama i portalima širom jugosfere, te prevođeni na albanski, engleski i nemački jezik. Radi na svojoj prvoj knjizi priča, a moguće da će poroditi i jedan roman.
Zbog čega ćeš najradije ujutru skočiti iz kreveta?
Ujutru rijetko kad skačem iz kreveta. Noći su dani moji, pa se često budim pred ili iza podne. A ni tad nisam najradosniji. Spavanje shvatam kao obavezu, ali ga ne volim. I teško se budim. Dobro, kad bi poštar pozvonio i donio obavijest o novom paketu pristiglih knjiga, svakako da bih otrčao po njih. Uostalom, ne mora se skakati da bi dan dobro započeo. Nekad je dobro i ispuzati iz kreveta.
Koji ti je omiljeni zvuk?
Već mjesecima se oduševljavam početnim tonovima THE KÖLN CONCERT Kita Džereta (Keith Jarrett), još uvijek mi zvoni u glavi taj piano.
Koja prepreka te frustrira?
Sve vezano za tehniku. Posebno spor računar. Uvijek sam u svađi sa stvarima, mnogo više nego sa ljudima.
Šta trenutno čitaš?
„Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” Lasla Fegela (Laszlo Vegel).
Bez kojih reči ili pojmova tvoje misli ne bi bile potpune?
Svijet, život, čovjek, proces, mistika, tama, dvojstvo.
Koje promene oko sebe primećuješ u poslednjih par godina?
Sa svijetom sam u skladu, kad sam sa sobom u ravnoteži. Istina, svijet postaje sve gadnije mjesto za život. No, živim, borim se.
Šta bi sebi poželeo?
Da sam i dalje, i u buduće svoj.
Šta tebi lično znači umetnost? Šta ti ona daje? Šta ona zahteva?
Nužan začin da bi se opstalo. Mogućnost da se sagledam, da se ogledam, da se krećem podzemljima i podzemnim vodama. Uzima sve, zahtijeva predanost i ludost.
Koja misao ili osećanje te veseli?
Da sam jutros mogao vidjeti nebo, ponovo.
