Lucian Freud u Kunsthistorisches muzeju u Beču
Kunsthistorisches muzej u Beču predstavlja radove Luciana Freuda na izložbi koja je osobita iz više razloga. Prvo, radi se o prvoj velikoj retrospektivi ovog umjetnika u Austriji. Drugo, sam umjetnik je bio osobno uključen u koncept izložbe i u odabir radova, tijekom više mjeseci prije vlastite smrti u srpnju 2011. godine. Treće, kustoske odluke su iznimne i fino podešene s građom i misijom muzeja u kojem je izložba pripremljena. A lokaciju da i ne spominjemo, ovaj dragulj među europskim muzejima dom je zapanjujuće umjetničke zbirke koja objedinjuje četiri tisuće godina svjetske umjetnosti. Krenimo redom.
Lucian Freud jedna je od najvažnijih figura umjetnosti današnjice, i njegovo mjesto u povijesti umjetnosti kao jednog od najvećih slikara našeg doba je neupitno. Izložbom je uspješno napravljen presjek njegove cjelokupne karijere sa četrdesetak radova, obuhvaćajući gotovo sedamdeset godina kontinuiranog rada. Dovoljno je nabrojati neke od institucija iz kojih su posuđeni radova iz cijeloga svijeta, kao što su Metropolitan Museum of Art u New Yorku, Tate u Londonu i Museo Thyssen-Bornemisza u Madridu. Na poziv muzeja rado su se odazvali i najvažniji privatni kolekcionari i patroni umjetnika.
Inače se radi o unuku osnivatelja psihoanalize Sigmunda Freuda, s kojime je mladi Lucian s jedanaest godina preselio 1933. godine iz Berlina u London, u bijegu pred sve snažnijim antisemitizmom u domovini. Obitelj Freud stiže u Britaniju pod zaštitom kao emigrant sa svim svojim dobrima, a ne kao izbjeglice gdje započinje novi život. Mladi Freud promijenio je više prestižnih škola i fakulteta, među kojima i Central School of Art i Goldsmiths’ College u Londonu, gdje je redom odustajao sam ili bivao izbačen. Unatoč stalnim promjenama studija, stekao je reputaciju karizmatičnog talenta. Nakon raznih studija dobiva narudžbu da ilustrira knjigu poema Nicholasa Moora “The Glass Tower” za urednika Tambitmuttu sa Sri Lanke. Zatim slijedi njegova prva samostalna izložba naslovljena “The Painter’s Room” u poznatoj Alex Reid & Lefevre Gallery 1944. godine.
Lucian djeluje kao član neformalne grupe američkih umjetnika koje je Ronald Kitaj kasnije nazvao Londonskom školom. Radi se umjetnicima koji su se družili i radili u figurativnom stilu, među njima su Francis Bacon, Frank Auerbach, Michael Anrews, Leon Kossoff, sam Kitaj i drugi. Imao je studio u sumnjivom dijelu Paddingtona i istovremeno uživao u visokom društvu i provodio vrijeme među radničkom klasom. Freud je u to vrijeme predavao na Slade School of Fine Art u Londonu i oženio se s Kitty Garman, kćerkom kipara Jacoba Epsteina s kojom je imao dvoje djece, Annie i Annabel, prije nego im je brak završio nakon četiri godine. Ubrzo se razveo i zatim bio u kratkom braku s Caroline Blackwood, spisateljicom i nasljednicom carstva Guinnessa pivovara. Bili su u braku pet godina i nisu imali djece. Njegov su život nakon toga označile ljubavne s brojnim ženama, te brojna djeca, govori se da je otac najmanje četrnaestero djece. Sa spisateljicom Bernardine Coverley imao je zatim dvije kćeri, Bellu, modnu dizajnericu te Esther, spisateljicu. Petero djece imao je sa nekadašnjom učenicom iz Slade School of Fine Art, Suzy Boyt – Alexandera, Rose, Isobel, Susie i Kai. Veza sa slikaricom Celiom Paul dovela je na svijet sina Franka. Modna dizajnerica Katherine McAdam rodila mu je još četvero djece, to su Paul, Lucy, Jane i David. Postoje brojne priče o njegovoj mogućoj djeci, čak se piše o brojci o četrdesetero djece, ali neka to ostane na razini trača. Iako se čini da mu namjera nije bila nanijeti bol vlastitoj djeci, pokazivao je malo znakova da se smatra potrebnim u tijekom njihova odrastanja. Neki su otkrili da ga mogu bolje upoznati jedino ako mu poziraju, te su unutar zidova studija imali svu njegovu pažnju.
Članovi obitelji, prijatelji i kolege, kao i sam umjetnik, protagonisti su Freudovih slika.
Izlaganje započinje ranim autoportretom nastalim za vrijeme rata 1943. godine, a završava nedovršenom slikom koja je ostala u umjetnikovom studiju u vrijeme njegove smrti. Slika prikazuje Davida sa psom Elijem u Freudovom studiju, naslovljena je “Portrait of a Hound”. Proces slikanja ove slike dokumentiran je petnaestominutnim filmom koji prati posljednje tjedne života umjetnika, a snimio ih je njegov model i asistent David Dawson. Nastajala je polako, kao i sve njegove slike, radio je na njoj četiri godine. Dawson pripovijeda kako je Freud dolazio u studio svakoga dana sve do zadnja dva tjedna, i pokušavao slikati, makar po pola sata prije nego što bi se umorio.
Baš kao i ova slika, većina radova prikazuje flacidna tijela Freudovih modela sa kojima je uvijek bio u bliskom odnosu. Ti portreti prožeti intimnim patosom i autobiografskim intenzitetom, i uznemiruju promatrača. Dobar je primjer tome slika “Benefits Supervisor Sleeping”, koja uznemiruje i radi neuobičajenog izbora modela. Jedna je to od tri slike s izložbe koje prikazuju gojazan nagi model prikazan is visokog kuta, kako spava u različitim pozama. Žena na slici je Sue Tilley, koja je tada težila preko 120 kilograma. Bila je važna figura u Freudovom životu i autorica je biografije o njegovom dugogodišnjem modelu, izvođaču i ikoni Leighu Boweryu.
Posebno suupečatljivi portreti nastali u Freudovom krugu obitelji, slike njegove majke i njegovih kćeri. Majka je pozirala za seriju slika ranih sedamdesetih godina, nakon što je postala udovica. Bila je u prekrasnom braku sa suprugom Ernstom, i nije tajila kako joj život nakon njega nema smisla. Nakon njegove smrti pokušala se ubiti, predozirala se. Međutim, preživjela je i nastavila živjeti u agoniji. Freud je rekao kako mu se činilo da ju je samo njihov odnos dok je pozirala za slike držao na životu. Svako bi jutro došao po nju i vodio je u omiljenu slastičarnicu Sagne na kavu i kolače, i zatim bi je satima slikao. Na slikama je prikazao majčino fizičko i mentalno propadanje. Gola tijela Freudovih kćeri na sofama umjetnikovog studiju uznemiruju još više. Jedna od kćeri, Rose Boyt, je povodom izložbe ispričala kako je teško ostvarivala odnos s ocem te uvidjela kako je jedini način da provodi s njim vrijeme ako mu pozira satima u studiju.
Kustos ove izložbe je izložbe Jasper Sharp i vraški je dobro napravio posao. Inače, on je ovogodišnji izbornik Austrijskog paviljona na Venecijanskom bijenalu. Prethodno je radio kao kustos u privatnoj kolekciji Thyssen-Bornemisza Art Contemporary u Beču i u kolekciji Peggy Guggenheim u Veneciji, a u Kunsthistorisches muzeju radi od prošle godine radi. Tamo je prije ove izložbe predstavio umjetnika Ed Ruscha 2012.godine, a trenutno priprema izložbu Josepha Cornella za 2014. godinu. Zašto je ovo važno?
Njegovo djelovanje dovodi u fokus novu predanost muzeja prema modernoj i suvremenoj umjetnosti, i povezuje je sa njegovom povijesnom umjetničkom kolekcijom, jednom od najvrijednijih na svijetu. Na taj način pridonosi dubljem razumijevanju tih kolekcija, razumijevanju konteksta u kojem su invidualna umjetnička djela nekada bila producirana i otkupljivana, te naglašava njihove dugotrajne relevantnosti za današnjeg posjetitelja. Ukratko, stvara duboku svijest o povijesnom kroz suvremeno.
Ova je izložba savršen primjer tog spoja i itekako ima smisla zbog Freudovog bogatog interesa za povijest umjetnosti. Zanimljive poveznice učinjene su pričama ispričanima u tri tematska kabineta: Egipatskom, Tizianovom i Chardinovom.
Lucianov djed Sigmund Freud sakupljao je egipatsku umjetnost, te je prilikom emigracije iz Beča uz pomoć tadašnjeg ravnatelja Egipatskog odjela Kunsthistorisches muzeja uspio prenijeti male antičke figurice i drugu građu u London. Lucien Freud od djeda je dobio knjigu o egipatskoj umjetnosti u vrijeme faraona Eknatona, koja mu je bila izvor inspiracije i uvijek stajala kraj kreveta, što je i dokumentirao slikom mrtve prirode s jastukom. Druga priča govori o radu ‘The young schoolmistress’ čiji je autor Jean Siméon Chardin iz 1735. godine. Na poziv National Gallery London 2000. godine, Freud je zajedno sa 23 suvremena umjetnika stvorio rad inspiriran jednim djelom iz kolekcije ove galerije. On je naslikao sliku malog formata u kojoj zadržava osobe i elemente sa izvorne slike, stavljajući naglasak na odnos dviju djevojčica. Freud je isticao kako vjeruje da je Chardin naslikao najljepše uho u povijesti umjetnosti, te je posebnu pažnju posvetio slikanju djevojčinog uha. Tizianov je rad posebno bio blizak Lucianu Freudu, posebice njegovo iznimno oblikovanje ženskog tijela. Proučavao je njegove dvije slike s prikazima božice Dijane u Muzeju u Edinburghu, do te mjere da su čuvari posumnjali da ih želi ukrasti.
__________________
Tekst je prvobitno objavljen u časopisu Diva u Hrvatskoj.
Vanja Žanko (1980.) je kustosica i umjetnička menadžerica koja radi u polju suvremene umjetnosti. Diplomirala je povijest umjetnosti i talijanistiku pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2006), te završila specijalizaciju pri Kustoskoj školi Svet umetnosti, Institut za suvremenu umjetnost u Ljubljani (2008). Za vrijeme studija usavršavala se pri organizaciji Bacači Sjenki u Zagrebu, Kulturi promjene u Studentskom centru u Zagrebu i Kolekciji Peggy Guggenheim u Veneciji. Trenutno se školuje u dvogodišnjem Programu DeVos za kulturne menadžere u organizaciji Ministarstva kulture RH i The JFK Centre for Performing Arts, Washington. Sedam godina radi kao kustosica privatne Zbirke suvremene umjetnosti Filip Trade (2007-2013), te sudjeluje u planiranju i implementaciji programa za Kuću Lauba u Zagrebu (2011-2013). Redovite aktivnosti koje provodi uključuju: izložbenu djelatnost, razgovore s umjetnicima/cama, organizaciju dječjih radionica i radionica za odrasle, program volontiranja za mlade, pogodnosti za članove, odnose s javnošću i odžavanje društvenih mreža Kuće Lauba. Do sada je organizirala više od trideset izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Italiji i Njemačkoj; te radila na dokumentarnom filmu Igora Mirkovića o Lovri Artukoviću L.A. Nedovršeno, na knjizi umjetnika Brune Pogačnika Data Book on Hydrocarbons i na više kataloga izložbi, sve u produkciji Zbirke Filip Trade. Dobitnica je dvije nagrade: Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu (2005) te EUNIC nagrade za mlade menadžere u kulturi (2013). Članica je stručnih organizacija: Društva povjesničara umjetnosti (DPUH) i International Council of Museums (ICOM).
