Aukcija državljanstva: Davor Konjikušić
U srcu srpske metropole umetnik Davor Konjikušić odlučio je da na prodaju ponudi tri državljanstva: Davora Konjikušića iz Srbije, Davora Konjikušića iz Bosne i Hercegovine i Davora Konjikušića iz Hrvatske. Sav novac prikupljen na aukciji namenjen je fondu za kupovinu novog državljanstva ovog umetnika, kada za to dođe vreme. Više o samom umetniku na www.davorko.net
Zašto si odlučio da prodaš državljanstva? Da li je to lični čin ili je poruka državi?
Kao što sam rekao i na samom otvorenju aukcije državljanstava, nije u pitanju umjetnički, već prije svega politički čin. Svojim sazrijevanjem napokon sam shvatio da suvremeni identitet ne može i ne treba biti sastavljen od višestrukosti. Pogledajte samo kako patriote vole svoje države i koliko je njihovo djelovanje bilo pozitivno u proteklom periodu. Mislim da smo svi nasjeli na priču o multikulturalnosti i suživotu. Dakle za mene je ova aukcija politička transformacija, katarza kojom se oslobađam svoga tereta. Svjedoci smo da su moderne tendencije sve više konzervativne i time se napokon prilagođavam aktualnim trendovima i pošteno pokušavam svrstati samo za jednu opciju, jedan identiet, jedan narod, a ne istovremeno sjediti na tri ili koliko već stolica. Zablude u koje sam godinama vjerovao danas su poražene i ovim činom napokon moram odlučiti kojoj kulturi pripadam. A nije da nisam bio upozoren i ranije. Sjećam se da je još davne 1992. godine moju majku i mene, kada su Jugoslaveni nestali s političke scene, gospođa sa šaltera Komesarijata za izbjeglice jasno pitala da se odlučimo što smo. Ili kolega novinar koji me je prijateljski upozorio da se lažno predstavljam čas iz Zagreba ili čas iz Beograda. Mislim to su ozbiljne i teške stvari. Stvarno da li je normalno da se netko dobro osjeća i u Splitu, Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu? Da li je zaista u redu da netko ima nekoliko identiteta, da netko drugi ima samo jedan? Da li je u redu da svojim djelovanjem negiram tradiciju i sam koncept nacije, državljanstva, sloge, zajedništva? Moramo se i u sebi, a ne samo u društvu odreći svih podjela. Nema tu oslobođenja, jer da bi umjetnik bio umjetnik mora biti slobodan od svih razlika unutar sebe. Mora se propitati i vratiti svom izvornom biću.
Citiraću knjigu utisaka galerije, i postaviću ti pitanje postavljeno kao komentar na jednu drugu izložbu (Večernji program – Mirza Dedać) koju je neko video kao provokativnu – Da li bi ovako nešto mogao da uradiš u Sarajevu ili Zagrebu?
Mislim da ne, jer je Beograd trenutno jedan od najslobodnijih gradova u regiji, kako to moji srpski prijatelji vole istaknuti. Važna je ta zdrava kompeticija i preuzimanje jednog, da budem blag, zdravog takmičarskog narativa. Jer stvarno danas što je moguće u Zagrebu, nije moguće u Beogradu i obrnuto. Drago mi je da se ljudi u Srbiji danas bave drugim temama u odnosu na devedesete, da se osjeća jedan ekonomski, socijalni, demografski prosperitet. Drago mi je da su ljudi u Srbiji odabrali jedan jasan put i da srpsko društvo ima odgovore na sva aktualna pitanja i da sama država nije pristala biti resurs globalnog kapitalizma. Vidljivo je da u Srbiji postoji jedan moment zajedništva, svijesti o zajedničkom dobru. Drago mi je da društvo u cjelini nije prihvatilo sve ono što mu se pokušalo nametnuti. Kako drugačije komentirati činjenicu da je Srbija jedna od prvih država koja je shvatila da je kultura kao takva nepotrebna, koja se oslobodila Narodnog muzeja i Muzeja suvremene umetnosti, galerija, prostora za svirke… Ima li veće geste, osloboditi se tereta te nametnute kulture i vratiti se svojim korijenima, svom izvornom biću. Mislim da takav smjer slijede i druge države u regiji.
Zašto si odabrao Ostavinsku?
Moju aukciju možemo doživjeti i kao ostavinsku raspravu, pa me je i samo ime galerije privuklo, jer što je moj rad nego ostavinska rasprava. Svojim rođenjem, izbjeglištvom i odgojem sam dobio jedinu vrijednost koju posjedujem i koje sam se morao osloboditi. Što drugo imam za prodati? Sviđa mi se da se galerija nalazi izvan službenih struktura i da nema tu atmosferu white cube-a. Kontaktirao sam galeriju, objasnio svoje namjere i motive i odmah za nekoliko minuta dobio pozitivan odgovor. Mislim da je neplaćeni rad jedini istinski rad i zapravo imate sjajne uvjete da proizvodite kulturu oslobođeni svih onih problema s kojima se ljudi inače susreću.
Da li si zadovoljan aukcijom? Postignutim cenama?
Apsolutno, jedino sam ostao zbunjen činjenicom da domovnica, tako cijenjeni i popularni dokument u Srbiji, nije postigao najveću cijenu. Ali ljudi su bili fenomenalni i svakome posebno zahvaljujem da je došao. Posebno zahvaljujem Borisu Buriću koji je kupio čak moja dva državljanstva i Dušanu Čaviću koji je kupio moje treće državljanstvo. Bez publike ova aukcija ne bi uspjela.
Da li se nešto promenilo u tome kako doživljavaš svoj identitet nakon ovog čina?
Naravno da jeste, jer me danas ljudi doživljavaju drugačije. Iako je prodaja državljanstava bila simboličko – politički akt utjecala je da moja reprezentacija bude drugačije doživljena. Ostao je problem jezika koji koristim, mjesta na kojem živim i moje zapravo povlaštene pozicije. Čuo sam da je netko prije mog dolaska u Beograd izjavio da ‘neki Hrvat ima aukciju’ i sada se nadam da se takve stvari više neće ponavljati.
Kako ćeš iskoristiti prikupljena sredstva?
Prikupljeni novac je postao dio aukcije i namjeravam s njim pokušati kupiti neko drugo državljanstvo kada za to dođe vrijeme.
