
- Registrator
- 11.09.2014.
-
0
3767
Intervju sa Claes Oldenburgom / Zoran L. Božović (1991)
Zašo obične stvari transformišete na neobičan način? Želite li nešto da dokažete, ili je to vezano za vas odnos prema civilizaciji?
U pitanju je u stvari sarno izbor teme. Neki ljudi uopšte ne koriste temu. Oni su apstraktni u svom pristupu. Neki za polaznu tačku koriste figuru kao Henri Mur, a drugi objekat, kao što to činim ja ili, recimo, Džasper Džons, Raušenberg ili Džim Dajn. Možda je tipično američki koristiti objekte, jer je američka moderna civilizacija jako orijentisana na predmete. Ima ih na televiziji i u časopisima. Ne znam šta to znači u psihološkom smislu, ali istina je da se u Americi raste sa prijateljskim odnosom prema predmetima i čovek se vrlo često izražava jezikom onakvog objekta kakav odabere. Tako sam ustanovio da je objekat mesto gde se susrećete sa figurativnom apstraktnošću. To je neutralna oblast i možete uraditi mnoge stvari sa objektima i kretati se u mnogim smerovima bez povredđivanja njihove logičnosti, te tako nalazim da je korišćenje objekta kao polazišta za skulpturu veoma efikasno i korisno. Poenta je naravno, u tome da se ne treba baviti toliko objektom koliko pravljenjem skulpture. Hoću da kažem da postoji razlika između nadrealizma, koji bi bio zaineresovan za objekat zbog njega samog, i mene, koji sam zainteresovan za objekat kao polaznu tačku u pravljenju skulpture, pa praveći skulpturu prilično menjam objekat. “Štipaljka” ne izgleda stvarno kao štipaljka. Ako je uporedite sa stvarnom štipaljkom, uočite dosta promena koje su izvršene da bi ona više ličila na skulpturu.
Dosta se govori o pop art pokretu. Istoričari umetnosti i kritičari žele da veoma različite osobe svrstaju zajedno, što se meni lično ne sviđa. Možda je to vreme kada ste počeli Vi ili drugi umtnici, ali ste potpuno različiti od ostalih umetnika svojom ličnošću, pogledom na život i načinom na koji se izražavate.
Smatram da su svi umetnici pop arta, oni koji se nazivaju pop art umetnicima, veoma različiti međusobno. Ja sam ih uvek tako video i potpuno ste u pravu, nije ispravno stavljati ih sve na isto mesto. Postoje, međutim, umetnici za koje biste mogli reći da nešto međusobno dele, a oni koje sam ja pomenuo dele određeni pristup, mada očigledno velika razlika između jednog Warhola i moga rada. Ujedno, ja sam vajar a rekao bih da su umetnici pop arta većinom slikari, što čini veliku razliku. Slikanje je, po meni, više vezano za popularne materijale, i tako možete videti niz razlika. Istina je, u izvesnom smislu, da ove ljude klasifikuju zajedno, ali mislim da pop art nije dovoljno ozbiljan termin, tako da ste potpuno u pravu kada ih u okviru toga individualizujete.
Veoma ste dugo u umetnosti, a istovremeno ste i vrlo uspesni na njenom tržištu koje se sve više razvija, što je uplašilo neke ljude, ukljucujuči i mene, jer je gurnulo umetnost u oblast tržišnih igara, a ujedno traži od poznatog umetnika da ostane isti i da se ponekad mora, zbog tržišnih potreba reprodukovati.
Ne poznajem, zaista, ni jednog umetnika koji je mnogo pod uticajem tržista. Može se desiti da trgovac kaže umetniku: “Mislim da je ovo vrlo dobro, napravi još deset istih, jer sam deset već prodao.” Za mene je to kao mitologija, a cene nemaju nikakvu vrednost. To je samo špekulacija, kao Voltstrit. Naravno, kada bi bilo obrnuto, ja bih imao koristi, jer ukoliko cena raste to utiče i na mene. Zato ne mogu to u potpunosti ignorisati, ali ne razmišljam mnogo o tome, ne špekulišem i znam da onako kako ide na gore, tako može i na dole. Znate, to ne upravlja mojim životom. Slažem se sa Vama da to daje pogrešan naglasak stvarima i ne znam kako će se razvijati u budućnsoti, da li će se menjati. Evo šta hoću da kažem: ljudi danas o umetnicima veoma često razmišljaju u relacijama sticanja novca, a kad sam ja započinjao kao umetnik, bilo je obrnuto. Ukoliko bi tada vaša deca izrazila želju da budu umetnici rekli bi ste: “0 ne, to je užasno; nikad nećete uspeti”, dok danas kazu: “mislim da treba da postanes umetnik, pogledaj šta piše u štampi, oni zarađuju puno para”. Danas je to nešto sasvim drugo, i to se dešava u moje vreme, mene kao umetnika što je razdoblje od samo oko 25 godina. Naravno, ne delim mišljenje da umetnost treba procenjivati uz pomoć novca, ali takva je trenutna situacija. Jedan broj umetnika je time zahvaćen i treba sa time da se nosi. Mladi umetnici u tom pogledu imaju veliki problem i saosećam sa njima, ali to je samo deo tržišta umetnosti i ne morate se isuviše njime baviti da biste oformili svoje mišljenje.
Iz literature sam saznao da ste nekad imali prodavnicu u kojoj ste prodavali male i veće keramičke radove i još po nešto. Koji Vas je razlog naveo da je otvorite i da prodajete te radove?
Bila je to prodavnica koju sam ranije pominjao, a radovi nisu bili od keramike. Bili su od gipsa i emajla. Prodavnica je bila umetničko delo i nalazila se na donjoj Istocnoj strani. To je 1961. godine bilo mesto koje sam koristio kao atelje, a ujedno je iz vana izgledalo kao prodavnica. Imitirao sam predmete koje sam viđao oko sebe, malo sam ih menjao, ljudi su mogli da dolaze i da ih kupuju, ukoliko su želeli, ali veoma mali broj je to i činio. Tako je prodavnica istovremeno funkcionisala i kao atelje. Moja zamisao, u to vreme, bila je da srušim razliku između galerije i prodavnice, da stvorim nešto što će ličiti na galeriju, a u stvari će biti prodavnica. Tako sam se igrao idejom da se umetničko delo može kupiti kao i svaki drugi proizvod, kao povrće, pite, i hamburger. To je bilo sasvim drugačije od postavljanja prave prodavnice koja bi prodavala stvari, jer ni jedno od ovih dela nije bilo naročito popularno osim kod nekolicine preprodavaca.
Molim Vas da malo više kažete o ulozi Vaše supruge u Vašem radu.
Već sam Vam objasnio kako radimo zajedno. To je veoma bliska saradnja, kako sada, tako i u proteklih deset godina. Uvek stavljamo svoja imena zajedno, potpisujemo svoje radove zajednički, te su ovi radovi rezultat našeg zajedničkog rada, različiti od onih koje bih ja sam radio. Njima su dodate, zahvaljujući doprinosu moje supruge, mnoge stvari do kojih ja sam ne bih došao. Ona je više od mene evropski tip, zainteresovanija je od mene za politiku, žensko je, dok sam ja muško. Zna više nego ja i šta god ona bila, mnogo je toga divnog što dodaje radu i tako dobijamo mnogo bolje delo. Osećam se vrlo srećnim što imamo ovu saradnju i nadam se da i ona oseća isto. Veoma mi je žao što nije ovde da pitate nju kako se oseća, jer ima sva prava da i ona nesto kaže. To je nešto što je kod nas uspelo, mislim na saradnju i doprinelo da se načine mnoga, po mome mišljenju, interesantna dela.
Da li biste nesto više rekli o svojim delima vezanim za ambijent, aranžmane sa nameštajem i slično?
“Uređaji i okruženja”, kompletna spavaća soba, napravljena je 1963. i deo je perioda “Dom”. To je umetničko delo, soba u vidu spavaće sobe gde se nalaze krevet, noćni stočić, dva stola, lampe, stolica, kaput, sve one stvari koje spadaju u spavaću sobu. To je, međutim, bilo posebnog karaktera, svi materijali bili su veoma veštački, a na zidu su se nalazile veštačke slike. Sve to napravljeno je u Sidni Dženis galeriji, u sobi u kojoj su bile postavljene mnoge značajne izložbe, izložbe Dišana, De Kuninga, Poloka i drugih. U poređenju sa umetničkom tradicijom ove sobe, bila je u neku ruku igra da se uzme soba u galeriji i pretvori u spavaću sobu, a da istovremeno ne bude prava spavaća soba. Isto je i sa “Prodavnicom”, koja je uvek pomalo i jedno i drugo. Spavaća soba a opet nije spavaća soba, galerija a opet nije galerija … Sada postoje dva takva dela. Jedno je u Kanadi u gradu Otavi, a drugo je u Frankfurtu i biće postavljeno u novi muzej.
Mnogo insistirate na veštačkoj strani naše okoline, naše civilizacije, ako mogu tako da kažem, a to je ponekad realizam, ali možda se ironičnim pogledom na našu celokupnu civilizaciju baziranu na kupovnoj moći i na materijalnoj strani života.
Pa, ja baš ne mislim da je tako, već da ukoliko živite u gradu … Vidite, moja umetnost nastaje rastenjem u gradu. Ja svoju umetnost kreiram iz urbane sredine. To, međutim, ne znači da se zaboravlja priroda. Ono što mene interesuje jeste konflikt između – da tako kažem – prave prirode i prirode koju smo stvorili, koja je veštačka priroda, njihova međusobna zamena, kako uspevamo da jedna izgleda kao druga, kako prava priroda uništava veštačku prirodu i menja je i kako mi menjamo prirodu a kao rezultat toga povređujemo same sebe. U pitanju je odnos između prave i veštačke prirode, a to je nešto što se ne može izbeći, to je deo življenja u gradu danas. Ukoliko živite na selu, onda je to nešto drugo, ali ja sam uvek živeo u gradu i gledao na to kao na sukob između fantazije i realnosti, onih stvari koje se nalaze u glavi nasuprot onima koje se u njoj ne nalaze, te je stvarno u pitanju odnos suprotnosti. Iz tih razloga, fasciniran sam veštačkom prirodom, ali nikad ne zaboravljam pravu prirodu.
Razgovori o likovnoj umetnosti, Beograd, 1991.
Uz zahvalnost dr Jasmini Čubrilo u rubrici Registrator iz intervjua koje je vodio Zoran L. Božović.
__________________
ZORAN L. BOŽOVIĆ, kolekcionar, izdavač (Beograd, 1949 – Beograd, 2000) Diplomirao i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a doktorirao u Centru za multidisciplinarne studije Univerziteta u Beogradu u kome provodi svoju naučno-istraživačku (naučni savetnik) i, za potrebe Univerziteta u Beogradu, nastavnu karijeru (vanredni profesor) iz oblasti biomedicinskog inženjerstva i informatike. Početkom osamdesetih počinje da se bavi kolekcionarstvom. Fakultativno pohađa grafiku kod prof. Boška Karanovića na Fakultetu likovnih umetnosti, a od 1982. započinje izdavačku delatnost. Izdao je trideset mapa grafika domaćih i stranih umetnika, od kojih se prvih dvadeset i pet, realizovanih do 1995, nalaze u kolekciji Kabineta grafike Narodnog muzeja u Beogradu. Bio urednik edicije monografija u Ciceru. Razgovarao je sa preko devedeset relevantnih umetnika, kritičara i galerista iz različitih generacija, sa različtim konceptima i stavovima sa domaće i svetske umetničke scene, a ovi razgovori objavljeni su u devet knjiga intervjua. Bavio se fotografijom i izlagao na grupnim izložbama kao Bijenale minijature (Gornji Milanovac), Internacionalni salon umetničke fotografije i Oktobraski salon (Beograd), bio nagrađivan, a imao je i jednu samostalnu izložbu fotografija sa portretima umetnika koje je intervjuisao (Galerija Doma omladine, Beograd 1997).
Iznad svega, podržavao, podsticao, kritikovao, prijateljevao sa umetnicima. Iz ove strasti nastala je jedinstvena internacionalna kolekcija radova na kutijama od cigareta koja broji radove oko tri stotine umetnika, izlagana kako u Beogradu (Galerija Grafičkog kolektiva 1985, 1995 i, postmortem, 2001), tako i u Belgiji (Vervije, 1997 i Brisel, 2000.